Priprema: 1h 45 min, srednje težine
Konačno nešto i za ljubitelje „konkretnog“
zalogaja. Priznajem taj sam. Volim da se hranim zdravo i što raznovrsnije, ali
moram priznati da sam ljubitelj mesa ali ne toliko i mesnih prerađevina, i da
je meso vrlo često prisutno u mojom obrocima. Zato za ovaj put predlažem teleća
rebra zato što je to meso sočno, mekano poput putera i podatno svim začinima
koji će svaki puta primiti svo bogatstvo aroma.
Za četiri osobe idealno je ispeći oko 1 kg telećih rebara. Meso bi trebalo prije upotrebe oprati i osušiti, staviti u pleh i posoliti, dodati ulje i jednu šoljicu vode. Prekriti alu folijom i peći 45 minuta na temperaturi od 200 stepeni. Nakon toga, skinemo foliju, okrenemo meso koje možemo politi s malo crnog vina, meda, dodati 2-3 čena neoguljenog bijelog luka (daje predivnu aromu) i vratimo u rernu.
Nažalost, veoma često kao prilog pečenom
mesu koristimo krompir. Međutim, kombinacija prostih ugljenih hidrata i
proteina u jednom obroku nije dobra za organizam, jer za varenje skroba je
potrebna alkalna osnova a za varenje proteina kisela, pa ni jedno ni drugo naš
organizam ne može obraditi kako treba. Stoga bi bilo poželjno uz meso na
primjer jesti mahunarke. Iako to sve znam teško je odoljeti zlatnobakarnoj
pečenoj krtoli.
Vratimo se našem mesu tj. onome što će taj
slasni komad mesa učiniti dostojnim nepcima samih bogova s Olimpa. Već sam
napomenuo da je ovaj komad meda višestruko zahvalan, pa i za dodatke raznih
začina i/ili soseva. Odlučio sam se za, ne baš svakodnevnu kombinaciju, suvih
smokava i mariniranog zelenog bibera.
Smokve (Ficus carica) se pominju u Bibliji i drugim starim spisima, vjeruje
se da potiču iz Egipta odakle su stigle na Krit, a oko IX. vijeku pr. Kr. u
staru Grčku. Na Bliskom Istoku pronađeni su ostaci smokava starih preko 11.000
godina. Moguće je da su ljudi uzgajali smokvu prije pšenice, ječma i mahunarki.
U staroj Grčkoj je postala jedna od glavnih namjernica u ishrani, dok su je u
Rimu smatrali svetim voćem. Stari Grci su izuzetno cijenili smokve tako da su
zakonom zabranili izvoz najkvalitetnijih vrsta. U to vrijeme je već postojalo
29 vrsta smokve, a danas ima 600 različitih tipova ovog voća. I svježe i suve smokve
obiluju rastvorljivim vlaknima koja snižavaju nivo holesterola, a pomažu i u
mnogim drugim bolestima.
Zeleni biber (Piper nigrum), isto kao i crni, je veoma popularan začin danas, a
njegova upotreba u gastronomiji ima gotovo 1.000 godina dugu tradiciju. Biber je
Europu karavanima stizao još u antičko doba a bio je dragocjen koliko i zlato
pa su ga u prošlosti trgovci koristili kao platežno sredstvo umjesto novca.
Za pripremu ovog sosa postoje dva načina,
ja sam se odlučio za onaj kud i kamo jednostavniji. U sud stavimo da se kuva jedan
dobro opran i neoguljen krompir i pola glavice crnog/crvenog luka. Vodu malo
posolimo. Dok se to kuva u drugi sud sipamo 0,5 dl vode i kocku goveđe supe,
kada se kocka rastopi dodajemo 10-15 sitno sječenih suvih smokava i kuvamo 15-20
minuta. U ključalu vodu sa smokvama dodajemo kuvan i oguljen krompir i luk.
Skinite sud s vatre, dodajte jednu kafenu kašiku mariniranog zelenog bibera i
sve ispasirajte blenderom kako bi se sastojci proželi. Dodavanjem vode ili
ukuvavanjem sami odredite željenu gustoću. Radi teksture sosa možete dodati
jednu sitno sjeckanu smokvu i nekoliko zrna zelenog bibera koje ste prethodno
zgnječili ili usitnili nožem.
Isti ovaj sos, ko ima vremena i volje,
može raditi na bazi madera sosa i hladne francuske zaprške.
No comments:
Post a Comment